![]() |
||||||
![]() |
||||||
| 12. srpnja 1962., tada još uvijek nepoznata skupina "Rolling Stones" održala je u londonskom klubu Marquee svoj prvi koncert. Za tu večer Stonesi su zajedno zaradili 25 funti. Sada, četiri desetljeća kasnije, Stonesi su spremni još jednom osvojiti svijet turnejom kojom će proslaviti obljetnicu postojanja, ali i zaraditi milijune dolara. Privlačnost i snaga koju su posjedovali Stonesi bila je očita od samih početaka, a svoj image svjesno su stvarali u oprečnosti prema najvećim rivalima Beatlesima. Kako i sami Stonesi objašnjavaju na svojoj web stranici: "Dok su Beatlesi pjevali `želim te držati za ruku`, mi smo bili konkretniji i predlagali `provedimo noć zajedno`". Stonesi su ime preuzeli iz jedne pjesme svog idola Muddyja Watersa, a originalna postava banda, pjevač Mick Jagger, gitaristi Keith Richards i Brian Jones, basist Dick Taylor i klavirist Ian Stewart, uglavnom su i svirali "rhythm and blues". Nakon prvog nastupa u klubu Marquee, postava je promijenjena pa je Bill Wyman zamijenio Taylora, a Charlie Watts sjeo za bubnjeve dok je Stewart s vremenom također nestao s pozornice, ali je do svoje smrti ostao uz band. Presudnu ulogu u ranom razvitku Stonesa odigrao je i manager Andrew Loog Oldham koji ih je reklamirao kao grupu koju "srednjovječni ljudi vole mrziti i koji su nešto sasvim drugačije od Beatlesa". Prvi pravi uspjeh uslijedio je 1964. godine s dva britanska broja jedan- "The Last Time" i "(I Can't Get No) Satisfaction". Obje pjesme napisali su Jagger i Richards koji će postati jedan od najuspješnijih stvaralačkih dvojaca rock muzike. Uz glazbu koju su stvarali, Stonesima je uvijek jednako važan bio i image kojeg su od početka formirale brojne afere. Tijekom burnih šezdesetih band se proslavio svojim skandaloznim ponašanjem bilo da se radilo o uriniranju u javnosti ili neobuzdanim ljubavnim aferama ili slobodnom pristupu drogama. Problemi s drogama posebno su postali očiti 1967. godine kada su zbog droga članovi banda u nekoliko navrata bili uhićeni, a s tim porokom najtežu bitku vodili su Richards i Jones. Prva žrtva sve veće slave Stonesa bio je upravo Jones koji je 1969., navodno zbog profesionalnih razilaženja, bio prisiljen napustiti band. Jonesova priča završila je tragično- niti mjesec dana nakon odlaska pod sumnjivim okolnostima utopio se u vlastitom bazenu. Stonesi su zamjenu za Jonesa pronašli u Micku Tayloru koji je svoj prvi nastup sa svojim novim bandom imao na nezaboravnom koncertu u Hyde Parku 1969. kada je svirao pred oko 250,000 fanova. Na ruku su im tada išla i kretanja na glazbenoj sceni jer su se 1970. raspali Beatlesi pa je početak sedamdesetih obilježen suverenom vladavinom Stonesa. Druga polovica tog desetljeća donosi, međutim, promjenu u glazbenom ukusu publike što su Stonesi ponajviše osjetili po padu prodaje albuma. Poslovna kriza odrazila se i na privatnom planu pa Stonesi ponovno mijenjaju postavu. Naime, 1975. Taylor se odlučuje na odlazak iz banda, a zamjenjuje ga bivši član skupine "The Faces" Ronnie Wood. Ponovni uzlet Stonesi su doživjeli u sljedećem desetljeću kada "Tattoo You" postaje njihov najprodavaniji album. Iako su u osamdesetima Stonesi već zašli u srednje godine, fanovi ih nisu napuštali, a priznanje za dugogodišnji rad doživjeli su 1989. kada postaju članovima Kuće slavnih Rock`n`Rolla. Usporedo s radom u bandu, pojedini članovi pokreću i manje-više uspješne solo projekte, a na tom polju "najdalje" je otišao Bill Wyman koji je 1993. zbog solo karijere napustio Stonese. Zadnjih godina u središte pažnje ponovno dolazi privatni život još uvijek nestašnog frontmana Micka Jaggera, ali usprkos svim aferama, Stonesi su s godinama ipak postali dio establishmenta protiv kojeg su se prije toliko godina žestoko borili. Bez obzira na to, ili možda baš zbog toga, Stonesi su i danas, 40 godina nakon osnutka, najveća rock atrakcija na svijetu. |
||||||
![]() |
||||||
Jumpin' Jack Flash
Well this could be the last time Well, I'm sorry girl but I can't stay Well this could be the last time Well I told you once and I told you twice Well this could be the last time |
||||||
Angie
|
||||||
THE ROLLING STONES A Bigger Bang Spontano i energično Vicevi na račun njihovih poodmaklih godina stižu već desetljećima, no prije nego što izustite najnoviji povedite računa o tome da su neki tvorci najranijih šala o penzioniranju Stonesa već umrli - i to vjerojatno od starosti. Za to vrijeme Jagger, Richards, Watts i Wood - u zbroju stari 245 godina - uz blagonaklone kritike otvaraju američki krak friške planetarne turneje na kojoj će i u sezoni 2005/2006 braniti naslov svjetskih prvaka u rocknrollu. A diskografska kuća Virgin, poučena gorkim iskustvima internetskog piratstva, snimke novog albuma čuva poput najstrože vojne tajne odašiljući ih lokalnim distributerima pod kompliciranim šiframa. Premda će "A Bigger Bang" u prodavaonicama osvanuti tek 5. rujna, Večernjakova je kopija ekskluzivno osigurana zahvaljujući Dallasu kao službenom domaćem zastupniku kompanije EMI. Je li odjek velikog praska vrijedilo čekati osam godina koliko je prošlo od zadnjeg studijskog izdanja "Bridges To Babylon"? Uglavnom da, jer već prvo slušanje sugerira da su u 16 novih pjesama Stonesi upregnuli sve preostale muze. Snimljen potiho lani u Parizu a miksan ovoga proljeća u L.A.-u uz prepoznatljivu produkcijsku asistenciju redovnog suradnika Dona Wasa, "Bang" ih otkriva u još uvijek solidnoj formi. Raspon stilova utkanih u sat vremena svježe glazbe već stoljećima funkcionira kao svojevrsni RS trademark; uostalom, tko je nonšalantnije od Stonesa kadar prošetati područjem koje rock dijeli od countryja, soul od funka, a blues od svega ostaloga? Album otvara "Rough Justice" koja svjedoči o nesmanjenom energetskom naboju kreativnog dvojca Jagger-Richards. |
||||||
Brown Sugar Gold coast slave ship bound for cotton fields Brown sugar how come you taste so good? Drums beating, cold english blood runs hot Brown sugar how come you taste so good, now? Ah, get along, brown sugar how come you taste so good, baby? I bet your mama was a tent show queen Brown sugar how come you taste so good, baby? I said yeah, yeah, yeah, woo |
||||||
Skoro garažni ugođaj provlači se i u stvarima poput "Oh No, Not You Again" - izvedenoj uživo još prošloga svibnja u New Yorku - te u podjednako mahnitoj "Driving Too Fast" koja se donekle naslanja na prašnjave klasike tipa "Bitch" i "Rocks Off". Naravno, od "A Bigger Bang" nitko razuman ne očekuje kvalitetu remek-djela kalibra "Sticky Fingers" i "Exile", ali u nekoliko se trenutaka osjeti slična vrsta uzbuđenja. Primjerice, "The Back Of My Hand" aludira na neuljepšane blueserske zahvate s početka 70-ih, dok će tvrdokuhani street-funk iz "Rain Fell Down" starije slušatelje podsjetiti na album "Black And Blue". U funk je uronjena i kontroverzna "Sweet Neo Con" s očitom f..k-you porukom upućenu Georgeu Bushu: "Kažeš da si kršćanin/ no ja mislim da si licemjer" Baladni dio zastupljen je patetičnom "Streets Of Love" koja neugodno podsjeća na Mickove soloalbume, te s dvije osjetno impresivnije pjesme "Biggest Mistake" i "Laugh I Nearly Died" kao emocionalnom vrhuncu albuma, Jagger godinama nije ostavljao dojam ovako iskrene ranjivosti. Sve to Stonesi će testirati na upravo otpočetoj turneji za koju je, barem u Americi, već planulo 97 posto ulaznica. Pripremljen i realiziran s potrebnom dozom spontanosti i energije a bez suvišnih ukrasa, "Bang" - premda daleko od najboljih domašaja grupe - predstavlja mnogo više od puke izlike za novi, dolarima popločen, put oko svijeta. |
||||||
![]() |
||||||
|
U 45 godina diskografske karijere, Rolling Stonesi su objavili 8 službenih live albuma i veliki broj video izdanja koncertnih nastupa. Jednostavno rečeno, na tržištu postoji čitav niz uvida u Rolling Stonese na djelu i pitanje je po čemu se soundtrack filma Martina Scorcesea „Shine a Light“, odnosno audio snimka dva uzastopna koncertna nastupa održana tijekom jeseni 2006. u Beacon Theatreu u New Yorku, koji su pružili osnovicu za film, izdvaja? U velikoj mjeri, „Shine a Light“ potvrđuje činjenicu o Rolling Stonesima kao o najvećoj rock'n'roll sili i uvid u produbljenu kemiju među članovima benda. Besmisleno je uspoređivati „Shine A Light“ sa, primjerice, „Get Yer Ya-Ya's Out!“ iz 1969. Prema riječima Keitha Richardsa, Stonesi su band koji se razvio u rock & roll ekvivalent orkestara Dukea Ellingtona ili Counta Basiea. „Shine a Light“ iznosi ovu usporedbu, osjeća se kemija među članovima benda, i njihov zvuk ne zvuči ustaljeno lijeno čak ni pri izvedbi klasika. Teško je zamisliti išta što bend može učiniti kako bi „Brown Sugar“, „Start Me Up“ ili „(I Can't Get No) Satisfaction“ učinili novima za slušanje, ali uspjevaju ih izvesti izuzetno poletno i čvrsto pa pjesme ne zvuče kao da su po ne znam koji put odsvirali 60-godišnjaci. Pravi biseri koji čine „Shine a Light“ novim izdanjem benda su „All Down The Line“ u kojoj je evidentna izvanredna ritmika benda, „Tumbling Dice“ u daleko opuštenijoj varijanti od dobro poznatog originala i dosadašnjih interpretacija i blagi funk u „Just My Imagination“. Daljnji doprinos daju gosti koncerata: Jack White III se opušta uz fantaziju Grama Parsonsa „Loving Cup“, svira se čvrst, autentičan chicago blues sa Buddyjem Guyem u „Champagne & Reefer“, a potakli su iznenađujuće dobar nastup Christine Aquilere, koja kroz intenzivne stihove „Live with Me“ prolazi s lakoćom. Mnoštvo je trenutaka koji izazivaju zadovoljstvo, na još jednom live albumu u diskografiju Rolling Stonesa! |
||||||
Sva prava pridržana/Copyright © 2004/08 design by Ivo |
||||||